U “Vremenu” je 12. decembra 2002. objavljena moja reakcija na Rakezićev tekst:
Zoran Đukanović:
Čiji su ćevapi
(“Miki, Paja i stotinu ćevapa”; “Vreme” br. 622)
piše: Zoran Đukanović, Amsterdam
U sjajnom tekstu Saše Rakezića nije mi promakao jedan krajnje zanimljiv aspekt, neophodan za razumevanje odnosa “domaćeg” i “stranog” u svakoj kulturi. Obratite pažnju na sledeće odlomke o tadašnjim beogradskim “inkarnacijama” Diznijevih junaka: “U tom smislu se ova dela mogu smatrati polusrpskim i poluameričkim; to je ono što je uvrnuto, ali i veoma zanimljivo…” i “… tokom sankcija kompanija Volta Diznija povukla je prava za objavljivanje i distribuciju svojih proizvoda u našoj zemlji. Trenutno niko u Srbiji nema licencu Walt Disney Production, što je, koliko god čudno zvučalo, raskid s nekom vrstom lokalne tradicije.”
Rakezić mi neće zameriti što u istom pasusu spajam Didier Ghezove i njegove rečenice. Upravo oko ove teme lomila su se koplja u razmišljanju o stripu sedamdesetih i osamdesetih, šta je to “naše”, šta je to “tuđe” kad govorimo o kulturi, o čemu sam u to doba pisao. Tada sam upotrebljavao “teške, učene reči” kao što su akulturacija, enkulturacija i transkulturacija, što su samo formalni izrazi za čudne hemijske reakcije koje nastaju kada se vrednosti različitih kultura susreću, dodiruju i spajaju. Jedini ekvivalent koji poznajem, a ima srodnosti s ovim, jeste hemija zaljubljivanja. Otud je Rakezić u pravu – Dizni je važan segment našeg pop-kulturnog nasleđa. Ko to ne razume, ne razume ništa.
Comment by Zoran Đukanović — 26. March 2009. @ 15:07
Wow, this is very useful.. Thanks for sharing this and hoping I could implement it too.
U “Vremenu” je 12. decembra 2002. objavljena moja reakcija na Rakezićev tekst:
Zoran Đukanović:
Čiji su ćevapi
(“Miki, Paja i stotinu ćevapa”; “Vreme” br. 622)
piše: Zoran Đukanović, Amsterdam
U sjajnom tekstu Saše Rakezića nije mi promakao jedan krajnje zanimljiv aspekt, neophodan za razumevanje odnosa “domaćeg” i “stranog” u svakoj kulturi. Obratite pažnju na sledeće odlomke o tadašnjim beogradskim “inkarnacijama” Diznijevih junaka: “U tom smislu se ova dela mogu smatrati polusrpskim i poluameričkim; to je ono što je uvrnuto, ali i veoma zanimljivo…” i “… tokom sankcija kompanija Volta Diznija povukla je prava za objavljivanje i distribuciju svojih proizvoda u našoj zemlji. Trenutno niko u Srbiji nema licencu Walt Disney Production, što je, koliko god čudno zvučalo, raskid s nekom vrstom lokalne tradicije.”
Rakezić mi neće zameriti što u istom pasusu spajam Didier Ghezove i njegove rečenice. Upravo oko ove teme lomila su se koplja u razmišljanju o stripu sedamdesetih i osamdesetih, šta je to “naše”, šta je to “tuđe” kad govorimo o kulturi, o čemu sam u to doba pisao. Tada sam upotrebljavao “teške, učene reči” kao što su akulturacija, enkulturacija i transkulturacija, što su samo formalni izrazi za čudne hemijske reakcije koje nastaju kada se vrednosti različitih kultura susreću, dodiruju i spajaju. Jedini ekvivalent koji poznajem, a ima srodnosti s ovim, jeste hemija zaljubljivanja. Otud je Rakezić u pravu – Dizni je važan segment našeg pop-kulturnog nasleđa. Ko to ne razume, ne razume ništa.
Comment by Zoran Đukanović — 26. March 2009. @ 15:07
Wow, this is very useful.. Thanks for sharing this and hoping I could implement it too.
Comment by wow power leveling — 15. August 2009. @ 03:52
Good post,This was exactly what I needed to read today! I am sure this has relevance to many of us out there.
Comment by wow gold — 19. November 2009. @ 05:02